search icon Arhiva

NNŠ Bookmark: Lev Manovič – „Jezik novih medija“

Zeuksisov takmac

Zeuksis je bio legendarni grčki slikar koji je živeo u petom veku p.n.e. Priča o njegovom takmičenju sa Parhazijusom ilustruje opsednutost iluzionizmom, koja će pratiti zapadnu umetnost kroz najveći deo njene istorije. Prema toj priči, Zeuksis je tako vešto nacrtao grožđe da su ptice sletale i pokušavale da kljucaju naslikani grozd.

Ako sudimo samo po slikama koje rijaliti endžin može da proizvede, on verovatno nije bolji od Zeuksisa. Međutim, on raspolaže nizom Bookmark2trikova koji su bili nedostupni grčkom slikaru. On može, na primer, da omogući posmatraču da se kreće oko virtuelnog grožđa, da ga dodiruje, da ga uzme u svoju šaku. Činjenica da posmatrač može da stupi u međudejstvo sa prikazom verovatno doprinosi opštem utisku realističnosti koliko i same slike. Zahvaljujući tome rijaliti endžin jeste opasan takmac Zeuksisu.

U dvadesetom veku umetnost je u velikoj meri odbacila iluzionizam kao cilj koji je pre toga bio toliko značajan; usled toga ona je izgubila veliki deo svoje popularnosti. Izradu iluzionističkih predstava preuzele su masovna kultura i medijske tehnologije – fotografija, film i video. Stvaranje iluzija povereno je optičkim i elektronskim mašinama. […]

Park iz doba jure

Pogledajmo „Park iz doba jure“. Taj trijumf računarske simulacije zahtevao je više od dve godine rada velikog broja dizajnera, animatora i programera iz Indastrijal lajt end medžik (ILM), jedne od vodećih svetskih kompanija specijalizovanih za proizvodnju računarskih animacija za igrane filmove. Budući da nekoliko sekundi računarske animacije često zahteva mesece rada, samo ogromni budžeti holivudskih produkcija mogu da pokriju troškove drugih i izuzetno detaljnih računarski generisanih scena, kao što su one u filmu „Park iz doba jure“. Najveći deo 3D računarski generisanih animacija koje se danas proizvode ima znatno niži nivo fotorealizma, i taj fotorealizam je neravnomeran, bolji za neke stvari, a slabiji za duge. Međutum, čak i za ILM fotorealistička simulacija ljudskih bića, krajnji cilj računarske animacije, još uvek je nedostižna. (U nekim scenama filma „Titanik“ iz 1997. godine pojavljuju se stotine ljudskih figura, ali one su veoma male, udaljene od kamere i vide se samo nekoliko sekundi.)

Tipične 3D računarski generisane slike i dalje izgledaju neprirodno čiste, oštre i pomalo geometrijske. Njihova ograničenja posebno su vidljiva kada se preklapaju sa normalnim fotografijama. Stoga je jedno od ključnih dostignuća filma „Park iz doba jure“ bilo potpuno uklapanje računarski generisanih stvari u realne sekvence. Da bi se postiglo takvo uklapanje, kvalitet računarski generisanih slika je umanjen; njihovo savršenstvo ublaženo je kako bi se stopile sa nesavršenstvom filmskog zrna.

Pre svega, animatori su morali da odrede rezoluciju na koju će vizualizovati elemente generisane u računaru. Ukoliko bi rezolucija bila prevelika, računarske slike imale bi više detalja od filmskih slika, što bi ukazivalo da su one veštačke. Kao što su srednjovekovni majstori čuvali tajnu svojih boja, tako i vodeće kompanije za računarsku animaciju pažljivo čuvaju podatke o rezoluciji slika koje simuliraju.

Bookmark1

Prema tome, iako mi obično mislimo da su sintetičke fotografije proizvedene na računaru slabije od pravih fotografija, one su u stvari isuviše savršene. Štaviše, možemo da kažemo da su one, paradoksalno, isuviše stvarne.

Sintetička slika nije podložna organičenjima ljudskog vida ili kamere. Ona može imati neograničenu rezoluciju i neograničen broj detalja. Ona nema problem sa dubinskom oštrinom, te neizbežne posledice objektiva, tako da je kod njih sve uoštreno. Ona takođe nema zrnatost – taj sloj šuma koji stvaraju film i ljudsko opažanje. Njene boje su zasićenije, a njene oštre linije slede ekonomiju geometrije. Po merilima ljudskog vida, one su hiperrealne. A, opet, sasvim su realistične. Sintetička slika rezultat je različite moći vida koja je savršenija od ljudske.

Čiji je to vid? Da li je to vid računara, kiborga, automatskog projektila? Da li je to realistični prikaz ljudskog vida u budućnosti, kada će on biti poboljšan računarskom grafikom i očišćen od šuma? Da li je to vid digitalne koordinatne mreže? Sintetičke, računarski rastvorene slike nisu slabija predstava naše stvarnosti, već realistična predstava različite stvarnosti.

Sledeći istu logiku, ne bismo smeli da smatramo da su čiste, odveć savitljive i istovremeno preterano grčevite ljudske figure bez kože, koje su stvorene računarskom animacijom, nerealistične, nesavršene aproksimacije pravih stvari – naših tela. One su savršeno realistične predstave kiborg tela koja će se tek pojaviti, sveta svedenog na geometriju, gde efikasna predstava preko geometrijskog modela postaje osnova stvarnosti. Sintetička slika jednostavno predstavlja budućnost. Drugim rečima, ako tradicionalna fotografija uvek ukazuje na prošli događaj, sintetička fotografija ukazuje na budući događaj. 

* * *

Ovaj tekst je uz dopuštenje izdavača preuzet iz knjige „Jezik novih medija“ Leva Manoviča (Klio, 2015). Kao prva detaljna i sveobuhvatna analiza vizuelne estetike novih medija, ova knjiga postavlja nove medije unutar istorije vizuelne kulture, ukazujući na veze i različitosti između novih i starih medija. Nalazeći poreklo estetike novih medija u slikarstvu, fotografiji, filmu i televiziji, Manovič razmatra pitanja digitalnog stvaranja slika, interfejsa čoveka i računara, hipermedija, računarskih igrica, komponovanja, animacije, teleprisustva i virtuelnih svetova. Autor je profesor na Univerzitetu grada Njujorka i jedan je od vodećih teoretičara novih medija.

Dan u tvojim... Godišnja svečanost Novosadske...